Velikani “malih” sportova
Nagrada za životno djelo – Franc Žirovnik
Kad sam ozbiljnije krenuo u profesiji, 1980-ih godina, živjeli smo sasvim drugo (i) sportsko vrijeme. Moja novina bavila se oduvijek svim sportovima kao specijalizirani list, a posebno smo tih godina razvijali regionalna izdanja nacionalnog lista. Tako sam imao radnu obavezu praćenja svih sportova koji su djelovali u ondašnjoj Općini Pula. Bila je to i prilika da upoznam širi krug sportaša i sportskih djelatnika, život uistinu amaterskih sredina i stvarnih entuzijasta.
Dakako da čovjek ne može voljeti sve sportove. Neke obožavate, druge simpatizirate, treći vam nisu zanimljivi do trenutka dok nemaju neki izraziti uspjeh. Nema četvrte kategorije, one koja bi bila mrska. Tko voli sport kao način življenja bez obzira kojem fahu pripadao, osjeća respekt prema svakoj grani brojne sportske obitelji, jer su vam dobro poznate teze da ama baš svaka iziskuje od svojih aktera maksimalni trud, odricanja, motiv, volju te dužnu dozu sreće za uspjeh…
O sportašima sam često pisao jer je bilo logično da imaju glavne role. Ovoga puta bih se ipak osvrnuo na one ljude bez kojih amaterski klubovi, a njih je 99 posto u Hrvatskoj, ne bi opstali. Imaju razne formalne titule unutar udruga, ali ovom prilikom nazvao bih ih sportskim entuzijastima… Franc i Franko O nekima kao Mate Rojnić (karate), Josip Cvetko (hrvanje), Tonko Rassol (jedrenje), Dino Makovac (sportovi na vodi), Mario Delmoro (automobilizam), Cvjetko Franjul (rukomet), Marčelo Pletikos (nogomet, liječnik) i drugima, pisalo se u rubrici “7 brežuljaka”. Iz njihovih osebujnih životnih priča mogli smo spoznati koliko je entuzijazam presudan da biste se posvetili sportu koji volite i zbog kojeg se mnogo čega odričete…
Prije nekoliko dana županijski je Savez sportova, u kontekstu dobro pogođenog izbora, među ostalim dodijelio nagradu za životno djelo i Francu Žirovniku. Ta me vijest zapravo motivirala za ove redove, jer sam u 1980- im godinama, u mnoštvu vrijednih amaterskih djelatnika koji svojim neimarom održavaju klubove na životu i mladima omogućuju bavljenje sportom, dobro upoznao djelovanje tog stolnoteniskog zanesenjaka. Franc Žirovnik se sam jednom pojavio u ondašnjem nam IPC Vjesniku, na početku tada Lenjinove, danas Flanatičke, gdje su bila dopisništva zagrebačkih listova. Predstavio se i kazao zašto je došao – da zamoli ako se o Stolnoteniskom klubu Pula može nešto napisati. “Taj klub je osnovan 1974. godine i znate…”, počeo je priču povodom nekog turnira koji meni nije bio poznat, ali je njemu i klubu očito bio važan. Bilo je prilično ljudi iz tzv. “malih” sportova ili klubova koji su imali slične želje, ali Žirovnika sam posebno (za) pamtio, jer je nastupao tako gospodski i nenametljivo, ali s tako očitim žarom kad je govorio o klubu, da bi za priču zainteresirao i najvećeg protivnika ping ponga. Uspostavili smo dobru suradnju i Žirovnik se periodično javljao čak s izvještajima s mečeva koje nisam stigao pratiti…
Točno je da je Žirovnik tada imao i djecu stolnotenisače, mislim sina i kćer, ali ama baš nikad niste mogli osjetiti neko favoriziranje u istupu, kao što sam bio prilično siguran da njegov entuzijazam neće okopniti kad djeca završe aktivnu karijeru. Pokazalo se da je bilo baš tako. Žirovnik, za kojeg sam u to vrijeme znao da se bavi nekim obrtom s plastikom, a tek kasnije spoznao da je vrlo uspješan i nagrađivan inovator, “nakupio” je 25 godina tajničkog staža u klubu koji postoji 38 ljeta. Prije nego je zbog izuzetnih zasluga za izvanredan razvoj STK Pula postao počasni predsjednik, Žirovnik je bio i predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza (1986-90)…
Dakako da jedan čovjek ne može uspjeti sam, pa sam upoznavši njegovu ekipu suradnika u klubu lakše razumio snagu timskog rada. Uz Žirovnika posebno me dojmio čovjek domaće verzije imena Franc, Franko Pulić. Bio je predsjednik u to vrijeme, ali titule u tom društvu (još Sironić, Cinkopan, Popović, Žufić, Petrić, Šumonja…) su bile tek formalnosti. Franko je djelovao kao i Franc, gospodin u ponašanju, odgovoran u radu, entuzijast u stolnom tenisu. Vjerujem da su i na tom tragu izbjegli naviku uobičajene kuknjave o uvjetima, dotacijama, financijama, medijskoj i inoj zapostavljenosti, problemima ovima ili onima, iako su nepobitno dijelili sudbinu svekolike oskudice svih amaterskih družina…
Nije me uopće iznenadilo u godinama koje su dolazile što je STK Pula prerastao u saveznu sportsku vrijednost još u konkurenciji bivše Jugoslavije, kao što je bilo logično da će kontinuitet zdravog sportskog poimanja i nezamjenjivog zanesenjaštva rezultirati uzletom pulskih stolnotenisača i do drugog mjesta u Hrvatskoj, 13 državnih pojedinačnih titula, 11 reprezentativaca i drugih uspješnica… Odumiranje kategorije S odmakom vremena, danas kad je financijska kriza sport dovela do ruba gašenja, pogotovo shvaćam koliko je važna vojska entuzijasta. Bitno je naglasiti da i u vrijeme Jugoslavije amaterskim klubovima nije bilo odveć bolje po pitanju financija i uvjeta. No, ljudi koji su nesebično darivali svoje slobodno, pa i radno vrijeme sportskom pregalaštvu, imali su ipak zaposlenje, drugačiju društvenu klimu u kojoj se pomagalo sportu i oslobađanjem radnih obaveza i nekom donacijom. Dakle, bilo im je ipak lakše skrbiti za uvijek gladnu klupsku blagajnu i zahtjevne obaveze.
Danas je to ipak puno teže. Osim što se zaposleni moraju maksimalno truditi da zadrže radno mjesto, a sve je manje tolerancije i uviđavnosti za njihov sportski entuzijazam, jasno je da puno energije troše da bi rješavali svoje egzistencijalne potrebe. Sve to dakako pridonosi sve manjem entuzijazmu starijih generacija, dok mlađe nisu tog kova, što s obzirom na drastične posljedice velikih promjena društvenog i gospodarskog okruženja, nije ni čudno. Zato je amatersko djelovanje kakvog smo nekad poznavali u procesu odumiranja. Kako je klubovima doista voda došla do grla zbog neimaštine, činjenica da nestaje onaj korpus koji je u vječno neriješenom pitanju financiranja održavao klubove na životu, doista je razlog za paniku sportskog pokreta, ali i društva uopće. Ne znam ako su oni koji odlučuju svjesni toga. Desetljećima se odgađa sustavno rješenje financiranja sporta i da isti nije ranije potonuo brinuli su upravo volonteri zanesenjaci. Sad kad više nema te snage, tko će brinuti o 3600 klubova koji, bez obzira na goli rezultat, brinu o par stotina tisuća aktivnih sportaša i mladih ljudi koji sve teže odolijevaju bijegu od devastiranog sporta? Da ne spominjemo kvaziprofesionalizam, jedan drugi vid sporta, socijalno prevažan, dovoljno govori o odnosu Hrvatske prema sportu – država za svakog učenika sportaša izdvaja godišnje 58 kuna za natjecanje 120 tisuća osnovaca i srednjoškolaca!? Svaki komentar mislim da je suvišan…
Robert Matteoni,
Glas Istre
